ČUDO ŽIVOTA
Da li ste se ikada osetili blagoslovenim? Onako istinski. Iz dna duše i srca. Da li ste osetili da je svaki dan bajkovito čudan, svaki ponedeljak Vam dođe kao nedelja, svaki mesec kao godišnji odmor, a svaki dan kao Nova Godina? Da li ste osetili ikada da je nebo na neki neverovatan način usmerilo svu svoju pozitivnu energiju baš u Vaše biće i nagradilo Vas, poklonom prelepim i nedostojnim Vas i Vašeg života? Da li ste...? Jer ja jesam. Već dva puta.
Ne znam kakav je bio dan kada sam se rodila. Znam da je bio april, davne osamdeset i neke, ne znam da li je padala kiša, ili je bilo Sunce, ne znam koja je muzika svirala. Znam samo da je mojim roditeljima život postao lepši i bogatiji, tada i još jednom za godinu dana. Tog dana mog rođenja se svakako ne mogu setiti. Ali, svakako znam od kada sam ja počela da računam svoj život, jednom, pa još jednom. Znam, jer tada sam se ponovo rodila, pa još jednom posle toga.
Neko je jednom rekao : „Majka se ne postaje. Majka se rađa sa rođenjem svoga deteta“. Sada znam i na šta je mislio. Oduvek sam znala da ću biti majka, to je bilo neosporno. Da li ću imati svog Princa i svoju bajku, to je nekako bilo sporedno. Naravno, neko gore je složio kockice i sve to lepo uredio, pa je i meni stigao moj Princ i moja bajka. Oduvek smo znali da GA želimo. Da, NJEGA. Jer od trenutka kada sam osetila to čudo novog života u sebi, znala sam da je ON, znala sam da je DEČAK. Nisam od onih ljudi koji se raduju najpre rođenju malenog prestolonaslednika, ili više preferiraju princeze – na pitanje 'Šta čekam?' oduvek sam odgovarala 'Bebu'. Ali jednostavno, znala sam da je to ON. Znala sam i kako će se zvati, i kako će izgledati, i koju boju okica će imati. Ne pitajte me kako. Jednostavno, znala sam. Kakvog sam ga želela, takvog sam ga i dobila. Trenutak kada sam ga privila na grudi i obećala da ću ga čuvati od svega na ovome svetu, i da ću ovaj svet čuvati samo za njega. Tog trenutka sam i umrla i rodila se, i plakala i smejala se. Tog trenutka znala sam da je počeo jedan novi život, lepši, ispunjeniji, radosniji i šareniji; život za koji ću se uvek boriti.
Rodila sam se još jednom, u trenutku kada mi je moj anđeo spustio rukice na stomak i pitao: „Mama, ja želim seku. Da li je to seka?“ . Tada sam pomislila da nešto ima u onoj dečijoj iskrenoj intuiciji. Jer, i ovaj put sam znala da je to ONA, da želim NJU, i da će ONA i biti. Samo što sada nisam znala kakve će me okice pogledati. Valjda kad imate jednu bebu, sve bebe vidite kroz taj jedan lik. Moj Princ je dobio okice dnevnog neba, a moja Princeza boje noći. Zagrlila sam je čvrsto i obećala još jednom, tom malenom stvorenju da ću je čuvati od sveta i da ću svet čuvati samo za nju. Tada sam se rodila drugi put.
Vreme je prošlo negde između prljavih pelena i razbacanih igračaka, između smeha i suza, prvih koraka, reči i zubića. Gledam ih dok spavaju, ta malena i nežna bića, ti mali delovi mene, koje sam nosila pod srcem i koje nosim u srcu – gledam i živim svoj Raj.
I osećam se blagoslovenom. Onako istinski. Iz dna duše i srca. Osećam da je svaki dan bajkovito čudan, svaki ponedeljak mi dođe kao nedelja, svaki mesec kao godišnji odmor, a svaki dan kao Nova Godina. I osećam da je nebo na neki neverovatan način usmerilo svu svoju pozitivnu energiju baš u moje biće i nagradilo me, poklonom prelepim i možda nedostojnim mene i mog života. Ali znam da ću svaki tren, svaki sekund svoga života uložiti u ta dva mala, nevina bića koja spavaju pred mojim očima. I obećavam, po ko zna koji put, da ću ih čuvati od sveta i da ću svet čuvati samo za njih.
